Zoran Homen
Kako su se moje obveze odlaskom u mirovinu samo povećale, a ne smanjile, nije nikakvo čudo da se danas nisam mogao osobno pojaviti ovdje u Đurđevcu. Zbog već ranije preuzetih obveza oko otvorenja jedne druge izlobe, danas nisam mogao doći nešto reći na otvorenju izlobe Ronalda Lindgreena, mladog umjetnika s kojim pozveznicu dijelim preko njegove majke, Đurđevčanke Željke, rođene Matijašić, s kojom sam zajedno išao u osnovnu školu i gimnaziju. Zato ću putem pisma uputiti nekoliko mojih misli koje sam htio osobno izreći.
Dakako, Ronalda ne bi bilo da se na našem maturalnom putovanju u Dubrovniku nije filmskom brzinom dogodila jedna romantična ljubavna veza između moje kolegice Željke i budućeg Ronaldovog oca Paula iz Nizozemske. Moda nije za scenarij sapunice, ali je bilo lijepo svjedočiti novoj ljubavi koja i danas traje. Nakon toga ivot ispisuje svoju priču pa slijedi jedno vrijeme boravak u Hrvatskoj, a zatim trajni odlazak u Nizozemsku. Naš večerašnji izlagač djetinjstvo zato provodi u Zagrebu, a odrasta u Hagu. U Rotterdamu 2001. Diplomira vizualnu umjetnost i od tada izlae u Engleskoj, Belgiji, Nizozemskoj te Hrvatskoj. Trajno se nastanio u Hrvatskoj gdje ivi sa svojom suprugom Francuskinjom, uivajući u ljepotama Hrvatskoga Zagorja, postavši tako i sam Zagorcem. Ronald Lindgreen bavi se slikarstvom, crteom, videom i instalacijama. Večeras nam se predstavlja svojim slikarskim ostvarenjima fasciniran izraajnošću nagog enskog tijela, ne u dominantnom erotskom smislu već kao osnovom za kreiranje jedne razvedene forme, razvivši pri tome vlastitu slikarsku posebnost i karakterističnu poetiku. Likovni kritičari bi to ovako opisali koristeći verbalnu akrobatiku: Poetiku odlikuje suptilnost fluidnog razvijanja melodičnosti linije, osjetljivost za koloistička usklađivanja i mjestimično prodiranje plastičke uvjerljivosti tijela unutar slikarske plošnosti.
Nadam se da ste sve razumjeli! Svjedno ću pokušati nešto reći običnim jezikom kao kolega slikar.
Odabir enskog akta kao osnovne teme zasigurno je jedan od teih zadataka za svakoga slikara. Ono trai ili klasičan pristup aktu poštivanjem svih njegovih proporcija ili slobodni pristup u interpretaciji enskog tijela kao univerzalne forme bez poštivanja proporcija, temeljen na koncepciji tijela kao sustava koji se kreće i osjeća. Upravo se za ovo drugo odlučio Lindgreen. Njemu nije vana ljepota ili savršenost tijela, on ga koristi kao masu za modeliranje koju moe po volji rastezati i oblikovati da bi zadovoljio određene zahtjeve kompozicije. Tijelu, nasuprot, imamo lice koje je statično ili ujednačenog izraza koje na određeni način smiruje itku formu koja iscrtava tijelo. Takav odnos, zasigurno, potiče na razmišljanje i preispitivanje kako autora tako i promatrača. Autor oblikuje ensko tijelo slueći se suptilnom stilizacijom pa svaki rad odiše svojim posebnim šarmom.
Svojim djelom Ronald Lindgreen svrstava se među suvremene umjetnike čije stvaranje je proeto neprestanim preispitivanjem simboličkih narativa i snagom vlastite stilske posebnosti.
To je plod njegovog dugotrajnog druenja s umjetnošću, kako preko slika vlastitog djeda čije ime nosi, (inače afirmiranog holandskog umjetnika čiju posthumnu izlobu smo mogli vidjeti u prosincu prošle godine u Galeriji Mimara u Zagrebu), tako i preko mogućnosti koje pruaju muzeji i galerije u Nizozemskoj uz koje je odrastao i razvijao svoj likovni senzibilitet.
Poelimo mladom umjetniku i nadalje plodno stvaranje u jednom pitomom okruju koje mu prua Hrvatska kao novoizabrana domovina.
-- Zoran Homen, viši kustos, Umirovljeni ravnatelj Gradskog muzeja Krievci