Gradska Galerija Striegl

08/04/2016 - 30/04/2016, Sisak, Croatia



Sanjiva dihotomija tjelesnosti


Umjetnost je vijekovima tragala za idealnim tijelom i još uvijek nije pronašla jedinstveno utjelovljenje. Tome je tako iz razloga što taj 'ideal' ovisi o mnoštvu čimbenika uvjetovanih složenim kontekstima vremena kojem pripadamo i zbog činjenice što je umjetnost uvijek i nužno dvoznačna. Fizionomija mišljenja o statusu i identitetu tijela u suvremenom društvu otkriva nam se kroz mnoga interdisciplinarna istraživanja. Tek jedno od brojnih objašnjenja sadašnjih pozicija u pogledu shvaćanja ljudskog tijela, u kontekstu suvremene umjetnosti, donosi nam viđenje Nicholasa Mirzoeffa u kojem nas podsjeća na opservaciju Waltera Benjamina: "Generacija koja je u školu odlazila konjskim tramvajem sada je stajala pod otvorenim nebom na selu u kojem ništa nije ostalo nepromijenjeno osim oblaka, a ispod njih, u polju kojim su bješnjele bitke, eksplozije i destruktivne sile, nalazilo se maleno i krhko ljudsko tijelo." 1. Slika je to modernističkog čovjeka koji se nakon Prvog svjetskog rata vraća u iščašeni svijet u kojem osim neba ništa više nije bilo isto. Mirzoeff prevodi tu sliku u suvremenost na način da se danas i samo nebo promijenilo, i u svijetu u kojem je promjena norma na dnevnoj razini, nužno je da se i samo tijelo drastičnom brzinom mijenja. No, ako se tijelo mijenja, i sve drugo će biti promijenjeno. Tijelo je po njemu odjednom postalo posljednja točka otpora spram globalnih imperativa postmodernizma, ali i prvo što će biti pod njihovim utjecajem. Obratiti se tijelu u postvremenu u kojem živimo, i to kroz temu ženskog tijela, doima se kao kompleksan izazov koji svakog umjetnika i promatrača postavlja u položaj koji prvenstveno traži posredno i neposredno iskustvo vlastitog tijela i tijela drugih, ali i osvještavanje interrelacija i značenja koje je tijelo nakupilo tijekom vremena. Obzirom da se tijelo uslijed urušavanja granica između kulture i prirode više ne smatra fiksnim, već fleksibilnim sadržajem, prikaz i tretman tijela u svim umjetnostima dobiva sasvim novi identitet smješten u polju medijacije između tijela umjetnika i tijela promatrača. Ako prihvatimo filozofsko shvaćanje tijela prema Jean-Luc Nancyu koji tijelo smatra temeljem naše egzistencije i pridaje mu ontološki status, onda je i ova paralela između prikaza tijela i stvarnog tijela sasvim izvjesna. U tom okrilju radovi Ronalda Aleksandera Lindgreena donose temu tjelesnosti kroz tradicionalne oblike ženskog akta i portreta, koji se svojim osnovnim oblikovnim i izražajnim elementima naslanjaju na modernističke postulate. Činjenica je da se ženski akt, više nego bilo koja druga tema u povijesti umjetnosti, smatra neprikosnovenom umjetničkom temom. Međutim, bez obzira na status jedne od najvećih tema zapadne umjetnosti i kulture, tema ženskog akta se unutar povijesnoumjetničkog diskursa kretala između dva pola - vizualnog vrhunca estetike prosvjetiteljstva i rizika da izgubi svoj ugled i prijeđe u nelagodnu opscenost.

Žensko tijelo u radovima Ronalda Aleksandera Lindgreena ne pripada niti jednoj od tih krajnosti, već se smjestilo unutar jedne od onih lagodnih umjetničkih stremljenja u obliku sanjive reminiscencije na akt neopterećen povijesnim, društvenim, ideološkim konceptualizacijama i identitetskim uporištima. Njegovi prizori donose tijela koja posjeduju anonimnost, fluidnost, ali i određeni moment likovnog proturječja, neočekivanosti i performativnosti, unutar kojih to tijelo iščitavamo kao znak. Sam autor tvrdi da je u sva tijela upisana osnovna dihotomija u tretmanu i shvaćanju lica i tijela. Za njega je lice mjesto prošlosti, a tijelo mjesto sadašnjosti. Uslijed te dvojakosti otvara se cijeli niz polariteta, ali i binarnih mogućnosti u razumijevanju pojedinih elemenata obuhvaćenih slikom - tretman figure u odnosu na tretman pozadine, igra s planovima, disproporcionalnosti i elongacije koje gotovo uvijek imaju svoju protutežu u boji ili plohi unutar istog kadra. Slika postaje prostor koegzistencije suprotnog i nesumjerljivog i uvjetovanog međuovisnostima prostora i vremena. Svaki prizor ima karakter simultanog fizičkog i mentalnog iskustva, neodređenosti i nepripadnosti, poput momenta kad vidimo svoj odraz u zrcalu. Ova tijela konstituiraju nova značenja i rekonceptualiziraju pojam ženskog akta lišenog erotskih konotacija. Lindgreen ženski akt izlaže nemogućim i imaginarnim pretpostavkama zadanim dijalogom umjetničkog rukopisa i geste. Žensko tijelo jest jezik i sredstvo umjetničke ekspresije, ali i sadržaj koji upućuje na iskustvo van tijela. Ono tako postaje polje iskustva, ali i eksperimenta. Figure lebde pred našim očima, iščašene iz stvarnog svijeta, kao svojevrsna sanjiva paradigma privatne i osobne autorove mitologije i potrage za onim idealnim mjestom, bilo da se radi o mitu, razumljivom obliku, slici ili zatvorenom prostoru iskustva. Mjestimični i djelomični simbolični inventar koji autor uključuje u pojedine prizore doima se kao citat preuzet iz povijesnih kompozicija ženskog akta, no u ovom slučaju bez intimnih, osobnih i narativnih opterećenja prizora, već više kao referenca na modernističke prethodnike ili kao sredstvo dinamiziranja kompozicije. Prikazana tijela nas svojom osamljenošću i izdvojenošću upućuju na druga fizička i mentalna mjesta van prostora slike. Ona su izložena promatraču i u toj svojoj izloženosti traže interakciju drugoga. Ona oprostoravaju prostor slike, ona su njezina osnovna struktura i arhitektura. Slike zauzimaju prostor u koji ulaze i dijele s nama zajedničku, tjelesnu egzistenciju. I u tom međuodnosu prikazana tijela dobivaju svoj univerzalni smisao i mi osvještavamo da se radi o tijelima kao mjestima egzistencije. Treba interpretirati ove radove Ronalda Aleksandera Lindgreena na tragu Jean-Luc Nancyjevih tumačenja: "Temeljno je pitanje tijela, pitanje simbola i značenja. Tijela u svom kontaktu proizvode značenja. Označavajući stvaraju. Kroz označavanje kao stvaranje, stvaranje kao dodir koji je nužni odnos, tijela su zajednički bitak.' 2. Čini se veoma važnim prepoznati ovu komponentu svih ovdje izloženih Lindgreenovih radova, a to je tijelo koje ne gledamo kao tijelo od krvi i mesa, već tijelo od značenja, proturječja, ekstaze. Takav je umjetnikov pristup i u bezimenim portretima gdje je osnovno žarište lice, u biti isto ono lice koje prepoznajemo iz aktova, a koje svojim linearnim strukturama i minimalizmima upućuje na cijelu potencijalnu povijest ljudskog portreta. Sva ova lica, svi njihovi momentalni izrazi i geste izdvojeni su iz mase, kontinuiteta vremena, ostatka tijela i stavljena na papir, postale su forme koje pričaju svoju povijest. Stoga, svako od prikazanih lica funkcionira kao svojevrstan uzorak gdje i najmanja promjena izraza ima tu mogućnost da ju čitamo kao psihički krajolik i kao identitetsko mjesto nečijeg postojanja. Shvaćeni u kontekstu izložbe, portreti upućuju na dihotomiju u poimanju tjelesnosti - koliko je izdvojeno i singularno lice simptomatično u smislu prepoznavanja, poistovjećivanja, identifikacije u odnosu na ostatak tijela. Ta lica nisu važna toliko kao anatomska i fizička činjenica, koliko kao misleći sadržaj koji gleda i koji je gledan . Prema iskazu samog umjetnika, potraga za 'slikom' i dalje traje. U tom smjeru i za 'tijelom slike' koje u slučaju Ronalda Aleksandera Lindgreena možemo razumjeti i Foucaultovim riječima: "Tijelo je ispisana površina događaja (koju je moguće pratiti uz pomoć jezika i rastaviti pomoću ideja), sjedište rascijepljena sebstva (koje prihvaća iluziju substancijalnog jedinstva) i svitak u trajnoj dezintegraciji. Genealogija, kao analiza podrijetia, smještena je unutar procesa oblikovanja tijela i povijesti. Njezin je zadatak izložiti tijelo, koje je u cijelosti ispisano poviješću, i procesu povijesnog uništavanja tijela." 4 Genealogija slike Ronalda Aleksandera Lindgreena zasnovana je na koncepciji tijela kao 'sustava ' koji se kreće i osjeća, na logici paradoksa i preispitivanju simboličkih narativa, ali njeni najveći izazovi smješteni su u snazi autorovog izrazitog intuitivnog obuhvaćanja svijeta.

Alma Trauber

1. Mirzoeff M. (1995) Bodyscape: Art, modernity and ideal figure. London: Routledge, str. 1. Dostupno na: www.academia.edu (10.3.2016.)
2. Harbaš B. (2008.) Tijela zajednice. Filozofska istraživanja, 110 God. 28, str. 437. Dostupno na: www.hrfd.hr (3.3.2016.)
3. Šimat Banov, I. (1998.) Tijelo kao misleće biće, u: Nives Kavurić Kurtović. 35 godina u službi osmog čula. 19.5.-20.6.1998., katalog izložbe, (ur.) Ante Rašić. Zagreb: Hrvatsko društvo likvnih umjetnika. Str. 11.
4. Blažević, S. (2014.) Prevođenje povijesti: teorijski obrati i suvremena historijska znanost. Zagreb: Srednja Europa. Str. 16. Dostupno na: www.acadernia.edu (14.3.2016.)


Gradska Galerija Striegl, Rimska ulica 11, 44000, Sisak, Croatia
www.galerija-striegl.hr